Korijeni pohoda bušara

Korijeni pohoda bušara2019-04-05T09:39:03+02:00

Korijeni pohoda buša/bušara – povijesni i etnografski pregled
Pohod buša je jedan dobro poznati pokladni običaj Mohačkih šokaca. Vrijeme održavanja
faršanga je četrdeset dana prije Uskrsa. Ranijim dobima veselje je trajalo od jutra pokladne
nedelje do veče Mesopusta. Zadnjeg četvrtka poklada i djeca su se oblačila u maske.
Pohod buša je jedan od takvih narodnih običaja, kojim je glavni cilj potjerivanje zime,
tamnine, zla, doček proljeća, utjecaj na plodnost. Sličnih običaja može se pronaći i u
vjerovanju ostalih naroda. Pohod buša sličan je karnevalu u Riju i Veneciji, kao i navikama
Afričkih naroda.
Povjest narodnih običaja, buša Mohački Šokci povezuju sa jednom legendom. Njihovi preci
su za vrijeme Osmanske vladavine pobjegli od Turaka na drugu stranu Dunava, krili su se u
močvarnim šumama. Poslije nekoliko godina, kada su dobili znak i uput, obukli su se u
zastrašujuće buše i jedne maglovite zore u veljači čamcima prelazili rijeku, drmajući svoje
klepetuše, galameći sa čegrtaljkama i trubama navalili na Turski tabor. Turci se porobudivši
naglo iz sna, vidjevši ta divlja čudna stvorenja pomislili su da su ih napali sami vragovi,
ostavljajući sve iza sebe pobjegli su iz Mohača.
Ta legenda teško ima povjesni temelj. Korijeni te priče ne potiču iz Mohača, nju su donijeli
šokci iz puno ranijeg razdoblja. Grad je bio oslobođen od Turske vladavine 1687. godine, a
naseljenje šokaca u većem broju je počelo kasnije, tek deset godina nakon oslobađanja
grada, u 1690. godine. Šokci taj pokladni običaj, kao i priču su ponijeli sa sobom vjerojatno iz
balkanske pradomovine, koji se poslije u Mohaču razvijao i postupno dobio svoju današnju
formu. . Prvi podaci pohoda buša/bušara spominju se prvi put krajem 18. stoljeća.
Izgled buša u ranijem dobima je bilo isto kao danas: kratka ovčija bunda sa krznom
okrenutim vani, platnene gaće punjene slamom, šarene vunene čarape, a na nogama su
nosili kožnene opanke. Oko struka bundu su vezali kaješem ili konopcem, na to su stavili
klepetuše. U rukama su držali čegrtaljku ili drveni buzdovan napravljenog od više peraja.
Najvažniji dio odjeće Mohačkih buša je od drveta vrbe napravjena larfa/maska, koju su
tradicionalno bojili životinjskom krvlju i na koju su stavili kapuljaču od ovčije kože.
Tako obućene strašne buše pratile su „Jankele”, takozvani zaštitnici Mohačkih buša. Njihova
uloga je zaštiti buše od naroda ulice, i od znatiželjne djece. Ako netko pokuša skinuti masku,
larfu sa buše, oni ga potjeraju udarajući sa vrećom punom krpa ili piljevine.
Pored strašnih buša nazočne su i „lijepe buše”. Svi su oni (zajedno sa Jankelama) sudionici
pokladnog veselja. Lijepe buše su obučene u šokačkim narodnim nošnjama, muškarci su
preobučeni u žensku nošnju, a žene u mušku. Razlikuju se od buša i u tome što svoje lice
pokrivaju samo veom. Mohačke maskare su: žene sa veom na licu, muškarci obučeni u
vjenčanice, i ostali likovi u karnevalskim kostimima.

U ranijim dobima buše su hodale od kuće do kuće, nosili su klepetače, rog-truba, zvona,
čegrtaljke i urlali su „bao-bao”, cilj im je bio da izraze svoje dobre želje ukućanima, da izvedu
svoje čarolije, a za uzvrat od gazde dobijali hranu i piće. Šokačke gazde i ukućani buše su
uvijek kao goste srdačno dočekivali.

Danas ovaj narodni obićaj koji je uvršten u turizam izgubio je mnogo svojih izvornih tradicija,
ali je dobio mnogo sa gledišta privlačnosti. Danas pohod buša počinje u šokačkoj četvrti
takozvanom trgu Kolo. Ovdje se sakupljaju obučene buše, Jankeli, maskere, i buše sa otoka
koje preko Dunava prelaze čamcima. Na tgu Kolo se sastaju razne skupine buša. Uz tutnjave
starog bušo topa razne bušo grupe preko glavne ulice marširaju do glavnog trga grada, gdje
počinje slododan festival. Nakon toga festival se slavi uz jaku buku na obali Dunava i okolnim
ulicama. Buše se predveče vraćaju na glavni trg i plešu oko velike vatre, zabavljaju se sa
ljudima. Stime se završava pokladna nedjelja. Međutim, Mohačani održavaju pokladu i u
utorak, kada na glavnom trgu ponovo pale vatru, spaljujući lijes, koji simbolizira zimu, i tako
se opraštaju od hladnog razdoblja i pozdravljaju dolazak proljeća.